среда, 18. март 2020.

Poštovani učenici, na ovom blogu će biti prikazane sve nastavne jedinice koje ćemo ovim putem obraditi, poređane hronološki. Bez obzira na blog, ja ću vam svake sedmice, pored bloga, nastavne jedinice slati i na vaš lični e-mail.

Želi vam da budete zravi! 

Srećno i uspešno učenje!


1. Jedro i hromatin

Pročitajte lekciju iz udzbenika, strana 207. U sveskama napišite osnovne stvari vezane za ovu nastavnu jedinicu. Na kraju nacrtajce celu sliku na 209.srani.

Vaše znanje dopunite sa ovim tekstom:



Najupadljivija, velika organela eukariotskih ćelija je jedro. Sam latinski naziv – nucleus (jezgro), govori o značaju jedra za ćeliju. U njemu se nalazi DNK (geni) u kojoj je zapisano sve ono što ćelija treba da uradi da bi se održala u životu i prilagodila na promene u okolini. Jedro reguliše (upravlja) sve procese u ćeliji, u njemu se obavlja i sinteza DNK(replikacija) i svih vrsta RNK (transkripcija).
Ćelija najčešće ima jedno jedro, mada ima i onih sa više jedara (polinukleusne ćelije), a i veoma retko ćelija bez jedra (takvi su npr. eritrociti svih sisara pa i čoveka).
Interfazno jedro (jedro u ćelijskoj deobi) se sastoji od:
·        jedrove opne (nukleusnog ovoja) i
·        jedrovog soka (nukleoplazme)
·        jedarnog skeleta
·        hromatina
·        jedarceta
Nukleusni ovoj (nukleusni omotač) je izgrađen od dve membrane: spoljašnje i unutrašnje između kojih se nalazi perinuklearni prostor (perinukleusna cisterna). Spoljašnja membrana se nastavlja na membrane rapavog endoplazmatičnog retikuluma i za nju su još vezani i ribozomi. Unutrašnja membrana obavija nukleoplazmu i za nju su vezani proteini koji učestvuju u replikaciji. Nuklearni omotač sadrži otvore ( nukleusne pore) preko kojih se obavlja razmena materija između nukleoplazme i citoplazme ćelije. Preko njih u jedro ulaze različiti joni i proteini koji su neophodni za procese replikacije i transkripcije, a kroz pore izlaze u citoplazmu t-RNK, i-RNK kao i subjedinice ribozoma. Broj pora je promenljiv i zavisi od aktivnosti ćelije – ćelije aktivne u procesima sinteze imaju veći broj pora. Smatra se da se njihov broj po jednom jedru u ćelijama sisara kreće između 3 000 i 5 000.
Nukleoplazma je unutrašnjost jedra odvojena od citoplazme unutrašnjom jedrovom membranom. U nukleoplazmi se nalaze hromozomi – hromatin i jedarce (nukleolus).
Hromatin se uočava u interfaznom jedru (to je jedro ćelije koja nije u deobi, već se nalazi u tzv. interfazi o čemu će biti više reči u ćelijskom ciklusu). On je u obliku hromatinskih vlakana koja se, kada se obrade određenim enzimima, vide kao niska perli. Tokom ćelijske deobe dolazi do kondezovanja hromatinskih vlakana tako da ona postaju samostalna telašca – hromozomi. Naziv hromatina (hromozoma) potiče od grč. chromos što znači boja, odnosno, lepo se boji određenim baznim bojama.
Prema jačini bojenja razlikuju se dve vrste hromatina: heterohromatin i euhromatin. Heterohromatin je kondenzovan (spiralni navoji DNK su zbijeni) pa je zbog toga tamnije obojen i lako se uočava u jedru. Euhromatin je difuzan (rasplinut – manje su zbijeni navoji DNK) pa je usled toga svetlije obojen. Ćelije koje intenzivno sintetišu neki protein imaju malo heterohromatina, a dosta euhromatina – njihova jedra su svetlija.
Sastav hromatina (hromozoma)
Hromatin se sastoji od:
·        DNK,
·        male količine RNK i
·        dve vrste proteina: histona i nehistonskih proteiona.
Histoni su bazni proteini zbog prisustva veće količine baznih aminokiselina (najviše lizina i arginina). Razlikuju se 5 klasa (frakcija) histona koji se obeležavaju kao H1, H2A, H2B, H3 i H4. Ovi proteini su veoma slični kod različitih eukariotskih organizama, što znači da se tokom evolucije živog sveta nisu mnogo menjali pa se za takve proteine kaže da su konzervativni (očuvani). Oni su gradivni proteini hromatina jer učestvuju u pakovanju DNK, koja se oko njih namotava (kao konac oko kalema) da bi se ogromna dužina DNK mogla da smesti u sićušno jedro. Zato se hromatin vidi kao perlasta struktura, gde su perle, ustvari, DNK namotana oko histona
Telesna ljudska ćelija ima 46 hromozoma. Ako se izmeri ukupna dužina DNK u svim hromozoma , dobija se vrednost od oko 2m. Treba imati u vidu da je prečnik jedra 5-10 mikrometara. Možda će još jedan primer to bolje da ilustruje: ukupna dužina DNK u svim ćelijama ljudskog tela iznosi 2× 10¹¹ km, što je mnogo puta veće od obima Zemlje ili rastojanja između Zemlje i Sunca. Zbog toga DNK mora da se namotava i na različite načine pakuje.
Nehistonski proteini su kiseli proteini hromatina i ima ih mnogo veći broj vrsta nego histonskih (40 – 80 različitih vrsta). U njih spadaju mnogobrojni enzimi koji u jedru učestvuju u procesima replikacije i transkripcije. Ako smo za histone rekli da su gradivni, onda bi za nehistonske moglo da se kaže da su funkcionalni proteini hromatina.

Vaša aktivnost će biti zabeležena na linku ispod. Udjite na adresu i dodajte zapažanje o lekciji.

https://www.sutori.com/story/nastava-od-kuce-i-5--9Ygdsd5snFQnL7JjXxJXavmC




2. Endomembranski sistem